Rijeka preuzima kormilo

Sreća pomaže hrabrima, i za sada je na strani Rijeke, koja u 2020. ulazi, uz Galway u Irskoj, kao Europska prijestolnica kulture. Iako se program službeno otvara 1. veljače, neke od glavnih ciljeva Rijeka je već ostvarila, naime adaptirala je nekoliko velikih objekata koji će trajno ostati za kulturnu namjenu: zgrade industrijske baštine uređuju se, a dijelom su već i uređene, za Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Muzej Grada Rijeke, Gradsku knjižnicu i Dječju kuću, jedinstveni centar u Hrvatskoj namijenjen stvaralaštvu za najmlađe. Dio je radova prolongiran zbog tehničkih poteškoća, a bit će velika sreća bude li brod Galeb obnovljen i do kraja godine.

No to je uvijek tako s takvim projektima. Matera u Italiji, trenutna Prijestolnica kulture, ušla je u 2019. s četiri dovršena objekta i pet nedovršenih jer je novac za financiranje zalutao u birokratskim labirintima. I u Galwayu gradnje kasne, a budžet je upitan, zbog čega su se svi isposvađali. Kreativni direktor Chris Baldwin i izvršna direktorica Hannah Kiely dali su ostavke, a iz programa se povukla tamošnja svjetski poznata produkcija Druid Theatre. Velika su, možda i prevelika, očekivanja gradova od programa Prijestolnica kulture. Taj je program započeo 1985, a gradove su sve do 1996. predlagale države članice EU. Od 1997. uvode se kriteriji za izbor, ambicije gradova rastu, a raste i novčana potpora EU. Od 2005. nastaje prvi pravni okvir, selekcija je sve stroža, ostvarenje programa Unija pozorno prati te ih ocjenjuje po završetku.

Program se službeno otvara 1. veljače

Prijestolnice su dosad bile prave metropole – poput Berlina, Barcelone ili Pariza – ali i znatno manji gradovi poput Reykjavika, Corka ili Patrasa. Dok su u početku veliki gradovi demonstrirali svoju kulturnu nadmoć, s vremenom se gradovi pokušavaju preobraziti. Prvi je cilj očit, povećanje mogućnosti i planova za ugošćavanje kulturnih projekata, ali sada se očekuje i povećanje vidljivosti grada i njegove kulturne privlačnosti, bolje pozicioniranje u regiji, razvoj kreativne proizvodnje te rast turizma. Graz je 2003. sve savršeno izveo. Grad od 300.000 stanovnika, drugi najveći u Austriji, industrijski vrlo uspješan, imao je imidž najsjevernijega mediteranskog grada i renesansnu baštinu, a gradska jezgra – besprijekorno ušminkana – od 1999. bila je uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Infrastrukturni projekti bili su 2003. skromni, futuristički Kunsthaus i high-tech otok na Muri. Ali Graz nije stao na tome. Godine 2010. na UNESCO-ovu listu dodan je i dvorac Eggenberg zapadno od Graza, a 2011. grad je postao i UNESCO-ov Grad dizajna. Godina kad je bio Prijestolnica kulture za Graz je bila samo jedna stepenica na putu afirmiranja obrazovnih i istraživačkih ustanova. No desetljeće poslije, u istoj Štajerskoj, ali sa slovenske strane, 2012. dogodila se tužna priča s Mariborom. Maribor je kao Prijestolnica kulture imao budžet od 30 milijuna eura, koliko i Rijeka danas, ali gotovo ništa od planiranog nije ondje izgrađeno. Najavljivana je nova knjižnica, galerija i teatar, a ostao je samo Vetrinjski dvor. Političke intervencije i smjene vodstva programa dovele su do totalnog debakla pa čak i nasilnih demonstracija.

Tri i pol desetljeća iskustva pokazala su da mnoge prijestolnice kulture pate od lošeg planiranja, svađa, forsiranja lokalnih programa na račun međunarodnih kriterija, lošeg marketinga i nedostatnog financiranja. Većina iskustava je, srećom, pozitivna te se smatra da je Europska prijestolnica kulture jedan od najuspješnijih europskih projekta. Ali opet – mnogo toga ovisi o radu i snalažljivosti. Jedna od stvari kojoj se prijestolnice kulture nadaju jest veća medijska pokrivenost, a ona doista raste dok se programi odvijaju, u prosjeku 30 posto. Ipak, za neke gradove interes je velik i mnogo godina nakon što je projekt završen, dok drugi ubrzo postanu jednako nezanimljivi kao što su i bili. Pa čak ni spomenutih 30 posto nije zajamčeno: Plovdiv, ovogodišnja Prijestolnica kulture u Bugarskoj, svjetske medije privukao je tek jednom, kada su se političari iz VMRO-a suprotstavili otvaranju izložbe Balkan Pride zbog LGBT-tematike.

Naprotiv, turistički procvat gotovo je zajamčen jer sve prijestolnice kulture bilježe veći broj posjeta, u čemu je jedan od rekordera bio Weimar u Njemačkoj, kojemu se broj turista 1999. udvostručio. Neki gradovi, poput Stockholma 1998, privukli su tek 10 posto više turista, što im u budućnosti nije donijelo posebne koristi; Luxembourgu je čak opao turizam nakon što su bili Europska prijestolnica kulture, dok je, primjerice, Genova 2004. privukla čak 25 posto turista više nego inače i nastavila uspješno održavati rast posjeta, baš kao i Graz. Što se tiče posjeta programima, s tim svi kubure, ali cijela ideja i jest u tome da se odgoji nova publika. U tome je najuspješniji dosad bio Liverpool, koji je 2008. na svoje priredbe privukao 9,8 milijuna posjetitelja, a u četiri godine prije i poslije glavnog događaja svaki je peti njegov građanin bio posjetio neki program. Neslavni rekord u obrnutom smislu drži nama blizak Pečuh u Mađarskoj, koji 2010, kao Prijestolnica kulture, nije uspio zainteresirati ni jedan postotak svojih građana.

Rijeka će organizirati 650 kulturnih događaja unutar 250 projekata – ali to će doći i proći. Ostat će institucije i međunarodni kontakti koji donose plodove i prije službenoga početka, primjerice u obliku izložbe o D’Annunziju ili ugošćivanja Stradivarija u Pomorskom muzeju, što su događaji koji bi se teško, ili nikako, mogli organizirati da Rijeka nije Europska prijestolnica kulture. Istraživanja EU pokazuju da su stanovnici gradova prijestolnica kultura post festum zadovoljni: između 50 i 90 posto njih izjavljuje da je grad nakon te godine „bolje mjesto“ za život. Bude li novaca, i ne posvade li se, i Riječani će tako misliti za godinu dana.